Izložba „Pragovi” (Mileva: Dekodiranje)
Izložba „Pragovi”, autorke dr Monike Bilbije, deo je multimedijalnog događaja „Mileva: Dekodiranje”, koji će biti održan u Čeličani, u Distriktu, i na taj način obeležiti 150 godina od rođenja Mileve Marić Ajnštajn. „Mileva: Dekodiranje” svečano će otvoriti Čeličanu, kao novi, obnovljeni prostor u Distriktu, a takođe će svojim multimedijalnim karakterom još jednom potvrditi Unesko titulu koji je Novi Sad dobio 2023. godine kao grad medijskih umetnosti.
Izložba „Pragovi” moći će da se pogleda u okviru multimedijalnog događaja „Mileva: Dekodiranje” 20. decembra od 19.30 i 21. decembra od 21 sat. Nakon toga, izložba će biti otvorena za javnost do 5. januara 2026. godine.
Ulaz je slobodan.
Radno vreme izložbe:
20. decembar / od 19.30 sati / *u okviru multimedijalnog događaja „Mileva: Dekodiranje”
21. decembar / od 21 sat / *u okviru multimedijalnog događaja „Mileva: Dekodiranje”
22-30. decembar / od 16 do 20 sati
31. decembar – 2. januar / neradni dani
3-5. januar / od 16 do 20 sati
Reč autorke:
Izložba „Pragovi” nastala je iz potrebe da se Mileva Marić sagleda izvan uloga koje su joj istorija i mitologija pripisali – izvan slike genijalne žene u senci, izvan narativa žrtve, izvan uskraćenih priznanja. Umesto da Milevu ponovo smestimo u biografske okvire, namera je bila otvoriti prostor u kojem se njen život može doživeti kao iskustvo, kao kretanje kroz unutrašnje i spoljne granice koje oblikuju svakog čoveka. Svakog od nas.
Polazište nije bila rekonstrukcija njenog vremena, već ono što vreme čini čoveku: pritisak očekivanja, težina odluka, snaga predanosti, krhkost u odnosima, borba sa telom, i najzad – istrajnost. Mileva je, u tom smislu, univerzalna figura: žena koja balansira genijalnost i društvene norme, ljubav i rad, majčinstvo i nauku, snove i ograničenja. Upravo zato izložba ne želi da rekonstruiše njenu biografiju, nego da izgradi prostor u kojem se publika kreće kroz ono što je Mileva nosila u sebi.
Lavirint od šest prostorija projektovan je kao topografija unutrašnjih stanja – prostor u kojem je zid metafora, a prepreka način da se razume emocija. Zidovi su namerno niski, visoki samo jedan metar: posetilac se kroz njih vidi i biva vidljiv. Ta izloženost podseća na ranjivost, ali i na činjenicu da su mnoge Milevine borbe bile borbe pod budnim okom drugih. Kretanje kroz lavirint zahteva saginjanje, puzanje, provlačenje, penjanje – sve ono što simbolički govori o naporu koji se ne vidi kada čitamo biografije, ali se oseća kada život zahteva našu upornost.
Na levoj strani lavirinta su priče o odnosima, o predanosti, emotivnoj dinamici, o braku i njegovim napetostima; desna strana pripoveda o granicama tela, o onome što se ne bira već prevazilazi. Kraj okuplja interdisciplinarne glasove – psihologe, istoričare, filozofe, psihoterapeute – koji pomažu posetiocu da poveže lično i univerzalno, pojedinačno i društveno. Njihove interpretacije nisu sudovi, već pozivi na razmišljanje: o snovima koji nas nose, o snovima koje napuštamo, o trenucima kada ne odustajemo čak i kada smo na ivici.
Vizuelno, izložba počiva na crno-belom, svedenom prostoru – lavirintu bez ukrasa – kako bi emocija postala jedina stvar koju posetilac „vidi”. I upravo tu, u toj ogoljenosti, otvara se drugi sloj postavke: ono što je utkano u zidove i procepe. Glasovi, slike, boje, ritmovi, zvukovi, taktilni materijali, svi ti fragmenti koji prodiru kroz pukotine su organski i u sebi nose život, nose subjektivnosti, lično, neposrednost, jedinstvenost. Prostor je mrtav. Iskustvo je živo.
„Pragovi” nije izložba (samo) o Milevi. Ona je ogledalo u kojem svako može vidjeti fragmente sebe – svoje strahove, svoje izbore, svoje snove, svoje pragove. Kroz telo, zvuk, svetlo i tišinu, publika postaje učesnik, a prostor postaje fenomenološko-performativno-afektivni okvir u kojem se prepoznaje ono što često izbegavamo da sebi priznamo: na osnovu čega donosimo odluke? Šta znači biti dobar roditelj? Dobar partner? Kako balansiramo između privatnih i profesionalnih uloga? Šta znači biti predan? Kako se nosimo sa gubitkom, nepravdom, bolešću, nerazumevanjem? Gde povlačimo granice između sebe i drugih? Šta radimo kada se snovi sudare sa stvarnošću? A šta sa očekivanjima?
Ako se posetilac makar na trenutak uspori, zastane, udahne dublje, oseti težinu ili olakšanje – izložba je ispunila svoj zadatak. Jer Milevina priča nije završena prošlošću. Ona se nastavlja u svakom pitanju koje postavimo sebi dok prolazimo kroz ovaj lavirint.